TIK-TAK i prvi ZNAK +

Dobro se sjećam, bilo je ljeto…


Vani vrućina, a u mom tijelu slabost.

Čudno, inače se ljeti osjećam odlično.

Negdje duboko u sebi već imam odgovor na ovo stanje,

ali…idemo provjeriti!

Radim u 14:00h, što znači da imam vremena stići u ljekarnu prije.

Izlazim, ispred zgrade vježba interventnih službi. Totalni kaos!

Vatrogasna vozila, policijske rotacije, razapet šator odmah kod ulaza.

Oživljavaju plastičnu osobu, kaskader se sa zgrade spušta privezan konopima.

Munjevitom brzinom mi kroz glavu prođe misao: “ da , baš , u slučaju požara obavezno kod sebe imaš konop kojim ćeš se sigurno spustiti fasadom na tlo.”

Ali dobro, trčim dalje, moram stići. I dalje je vruće, i dalje osjećam slabost,ali nisam u onako lošem stanju kao ona plastična lutka. 😊

20-ak minuta poslije…

Test kupljen!! Sjedim u kupaonici i čekam.


TIK-TAK i EVO GA… prvi ZNAK , i to…debelo obojani, nedvojbeni +



U tom trenutku osjećam golemu navalu emocija, navalu pitanja.


Sretna sam, strah me, malo bih plakala, malo se smijem, malo bi nekoga udarila ( ali ne jako, jer će taj netko onda biti tužan). STOP!!! Što mi se ovo događa? Jel ovo bio test za ludost?


Stani! Saberi se! Nemaš vremena za ludovanje!

Dani su odmicali, mjeseci prolazili, ludilo konstantno.


Sve je postajalo jasnije i realnije.

Tijelo se zaokruživalo, a glava je i dalje bila puna pitanja. Nekih pametnih, kao i onih malo manje pametnih.





Hoću li biti dobra mama?


To je valjda pitanje, koje si postavi SVAKA žena koja očekuje rođenje svoje prve bebe.


Zapravo bi odgovor na to pitanje trebale pronaći u sebi…tu živi…

Vrlo je jednostavno. POTRUDI SE I BIT ĆEŠ.

Sve je na tebi!

Slijedeće “NAJVAŽNIJE” pitanje jest “Je li djevojčica ili dječak?” Je li to nešto mijenja?

Nešto kao..ok..ako je djevojčica vratit ću je- ili- ako je dječak nek ostane unutra, nisam spremna za dječake. NARAVNO DA NE! Ali, ipak bih željela znati.

Sljedeći pregled, ležim na stolu.Doktorica gleda u ekran od ultrazvuka. Gleda ekran, pa mene, pa opet ekran. Nešto promrmlja za sebe i javno obznani. “Ovo nam je curica”.

U tom trenu sve roza haljinice ovog svijeta bile su u mojoj umnoj košarici, spremne za narudžbu.

Jedino što sam uspjela progovorit je bilo “baš čudno, imala sam osjećaj da je dječak”.




TA-DAM! Doktorica uzdahne i kaže “hm, čekaj, ipak bi mogao biti pišulinac.

Otišla sam s pregleda, još sam manje znala nego prije nego sam došla.

ALI, BILA SAM NAJSRETNIJA. Ima rukice, ima nogice, najljepšu glavicu koju sam u svom životu vidila. Ništa drugo više nije bilo bitno.

To je moja BEBA, i zvat ću je tako dok god ne dobije predznak.

I baš u tom trenu, u mojoj glavi, u mojoj duši…

Ja sam postala MAMA , a ON moja beba- ZAUVIJEK!





Autorica teksta: Ivona Perusina, Dubrovnik, mama sina od 3 godine i plesačica.