Sanjamo o tome, a što kada postane stvarno?

Veljača je. Nema je od siječnja. Test je negativan. Negativan? Pa što li je onda?


Zakazujem pregled.


Studiram. Podstanari smo. Ne zaposlena sam. I imam točku na maternici. Da, jednu malu točku. Ne definiranu. Test u ordinaciji pozitivan, ali ne mora nužno značiti trudnoću. Rano je. Točka može biti svašta.

Izlazim iz ordinacije. Zbunjena. Izmiješanih osjećaja. Plačem.

U vezi sam 5 godina, u braku 5 mjeseci. Govorim nešto svojoj jačoj polovici u suzama tako da ni on ni ja ne razumijemo. Ruke mi se tresu. Osjećam se tako bespomoćno. Što i kako?!

Nakon desetak dana, točka na monitoru u ordinaciji uvećala se. Nakon još desetak još više.. i više... i više. Ok, sada je jasno.


„Gospođo, čestitam, trudni ste!“


Šok i nevjerica. Ja mama? Kako ću se brinuti za to malo biće?


Pa nisam još oblikovala ni svoj život u potpunosti. Jest da sam se udala, ali puno toga još ima za posložiti… Kako ću nositi trbuh, hoću li biti dobra majka, hoću li znati, i ono najgluplje ikad pitanje koje sam si postavila, hoću li moći i znati voljeti?

Kada sam shvatila da google ne pronalazi pravi i točan odgovor na većinu mojih pitanja o majčinstvu, posegnula sam za dodatnom literaturom između ispita, kolokvija i spavanja. Oh da, nikada vise nisam spavala nego u prvoj trudnoći. Od 9 mjeseci, ja mislim da sam 7 zasigurno prespavala. Kao da sam znala da je to to sto se tiče spavanja barem narednih 7 godina koje će tek uslijediti.

Dan za danom, trbuščić raste, rastem i ja. Fizički i emocionalno. Bliži se termin, bojim se uvečer zaspati, jer sto ako dođu trudovi, a ja zaspim? (Da, zbilja sam se to pitala u prvoj trudnoći).

I tako. Dođe termin. I prođe termin. Nervoza već na nivou. Posjeti u odabranu bolnicu u drugom gradu zaredali se dan za danom.

A pozivi i pitanja "E, jesi li još u komadu" da i ne govorim. Odgovor sam trebala snimiti pa samo puštati. Bilo kako bilo, 8 dana nakon termina, 2 dana nakon mog 27. rođendana doktorica konstatira: "Ajde gospođo ostanite Vi danas tu, mora ova beba više van". A znala sam da jednom mora, jesam. Ali zar baš sad, "već?!" Opet ja na hodnik u suzama, strah od nepoznatog, opet taj izmiješani koktel emocija u meni: sreća, strah, kako... Suprug u svemu, kao i uvijek do sad, velika podrška naravno i to jako puno znaci. Sama prisutnost nekog tvog, nekog poznatog, nečiji stisak ruke u svim fazama poroda koji je potrajao do kasno uvečer meni je jako puno značio. Drugačije ne bih znala.



I, što sad? To malo čupavo čudo je pred nama. Stigla je. Prekrasna djevojčica. Prvorođeno naše. I jedino naše, rekosmo jednom nekad.

Početak, kao i većina njih, naravno bio je težak. Bilo je uspona i padova. Najteži zadatak bio je uspostaviti dojenje. Ali čvrsto sam odlučila da želim dojiti i ni jedna medicinska sestra mi tu odluku neće osporiti iako su smatrale da što se živciram, da ionako mlijeko ne ide i da je najjednostavnije otići i kupiti gotovu formulu i smućkati bebi. Ali ja to ne želim. Bit će tog mog mlijeka kako god teško. Bilo je suza. Mnogo suza, neprospavanih noći i bolnih bradavica. Plakanja od gladi, plakanja od nemoći. Ali neću kupiti formulu. Eto, zato jer neću. Jer dojenje nije djetetu samo hrana. Ono je nešto najvažnije, najznačajnije, najvelikodušnije, najemotivnije, što majka može svome djetetu dati i zato me jako rastužuje kad i danas mnogo mladih majki ubrzo odustane. Kod mene je priča s dojenjem naše prve djevojčice završila 3,5 godine kasnije kad je došlo do druge trudnoće i bolnih grudi. Tih 3,5 godine za mene su bile prelijepe i božanstvene. Dala sam svom djetetu ono najbolje što mogu i što nikada za života više neće dobiti. Predrasude, osude o duljini dojenja uopće me se nisu doticale niti su uopće dopirale do mog mozga ili srca. A što se tiče odgoja, rasta, razvoja… Sva ona silna proučena literatura, pa ovdje piše ovako se mora, ondje onako... najtočnije je bilo kada sam svu literaturu i sve savjete zabacila u stranu i jednostavno slušala svoje dijete. Sve ono što mi govori, što mi pokazuje. Učim ja nju, uči ona mene, učimo se.


Ipak, jedna teorija mi je osobito jako puno pomogla i dobro došla kada govorimo o početku dohrane djece, a to je Facebook grupa Domaće kašice za bebe koju vode mame educirani stručnjaci, s puno prakse, a sve prema strogim načelima i smjernicama WTO. Tu smo naša djevojčica i mi započeli našu dohranu sa punih 6 mjeseci. Prije toga ne, nije konzumirala ništa osim majčinog mlijeka. Ne, ni čaj, ni vodu. I savršeno je funkcionirala i zdrava je, baš kao i naše treće dijete koje je počelo prije tjedan dana sa domaćim kasicama na žličicu.

Dan za danom, četiri godine nakon, uslijedila je druga trudnoća. Naravno, "planirano" baš kao i prva.:)


Opet slična priča. Opet studiram, još uvijek sam nezaposlena. Šok i nevjerica. Ali gle, imamo svoj stan, i

pomalo iskustva već. Valjda neće biti teško.

Dok je za prvo bilo "Neka bude samo živo i zdravo" ovoga puta svatko je imao "svog favorita" Jedva sam čekala saznati spol. Volim davati imena. Bilo čemu. Ime je za mene nešto posebno i ono takvo mora biti. Pomalo posebno, pomalo drugačije, a opet imati svoj značaj.

Imala sam jedno 6 prekrasnih "aseva u rukavu" za prekrasno ime. Ali svi su pali u vodu.

Trudnoća, bas kao i prva, lijepa, poletna, uredna, s malo manje spavanja, ali spava se.

A onda dramatičan porod i stiže naš drama boy. Imala sam dug višemjesečni oporavak i kada je napokon sve došlo na svoje mjesto po tom pitanju, sve drugo nije. Naime, kao tipična vaga, oduvijek sam voljela lijepe stvari i težila perfekcionizmu. Uredna kuća, zadovoljni roditelji, sretna djeca. No ovaj mali nas je sve izbacio iz tračnica. „Zalijepljen“ za mamu od 0-24, ne da disati mami, jer čim se maknem plače. Dojka mora stalno biti u ustima. I onda je sretan i zadovoljan. Četiri godine starijoj sekici ni najmanje se nije sviđalo kako joj netko „krade“ mamu i odlučila je na sve izgovarati samo riječ NE i protestirati te donijeti iz vrtića doma i uspješno malom braci prenijeti vodene kozice. Ono kad misliš gore ne može. A može. Uvijek može. Tata izgubljen, kuća u rasulu, baka (moja mama) uskače u pomoć s peglanjem, kuhanjem, čišćenjem… sve dok se ne organiziramo malo bolje i posložimo. Ali to ni dan danas s njim nismo uspjeli. U međuvremenu dobili smo (planirano, naravno :D ) treće dijete, dva dana prije mog 33. rođendana i 4 dana prije sekinog 6.!


Dakle, majka sam djevojčice od 6 godina i dva dječaka u dobi od 2 godine i 6 mjeseci.


Djevojčica je sada već mnogo veća, razumnija, ozbiljnija. Novog malog bracu je spremno dočekala i puno pomaže roditeljima u brizi i njezi. Ovaj naš od dvije godine i dalje rastura. Eh što je zgodan i što i lijepo voli papati da uživaš dok ga gledaš. Ali jedno pet ljudi bi mi trebalo za ispomoć koliko energije nam uzima. Do sada je samo bio jako aktivan, a od kada je dobio bracu totalno izbezumljen i rastrojen. Noću se budi svakih sat i pol, iscrpljen i on i mi, svako malo bronhitis ga napadne, želi mamu i cicu samo za sebe… Veselo. Srećom, mali braco nam je divna beba da divniju nismo mogli poželjeti. Cica samo kada je gladan, voli se smijati, spavati, jako smirena i staložena beba. Eh, takve smo vam mi vagice valjda.. J

Moram priznati da je majčinstvo ipak malo lakše u troje nego li je bilo u dvoje. Naime, seku sprašimo ujutro u vrtić, tatu na posao, starijeg bracu kat ispod nas baki na doručak i popodnevni spavanac, a mama i beba uživaju dok se ne uspavaju pa mama sad lakše i bolje organizira i kuhanje i čišćenje kuće. Znam, znam. Neće se djeca sjećati ispeglanog veša i opranog suđa. Ali ja ne znam drugačije i ne mogu funkcionirati jednostavno drugačije.


Mirno nam je do iza 15h kada se stariji braco budi, tata dolazi s posla, seka iz vrtića. Željni jedni drugih, željni pažnje svi za stolom i ručkom jedni drugima imamo potrebu nešto reći, i svi kažemo, ali malo tko se razumije. Ludnica J

Srećom, idu ljepši i topliji dani konačno pa bježimo i koristimo svaku priliku za izlazak u dvorište gdje smo svi puno mirniji, sretniji i opušteniji onda.

Bih li nešto mijenjala? Ne bih. Jesam li željela troje djece? Nikada o tome nisam razmišljala na taj način. Želim li još? Da, želim. Ali za par godina, pred kraj biološkog sata dok svi ovi malo porastu, uozbilje se i mi se kolektivno naspavamo. Jer što ti na posljetku ostaje, za što živiš, dišeš i boriš se? Što ćeš iza sebe ostaviti ako ne prekasnu dječicu koji iz dana u dan tako brzo rastu i izrastaju u divne mlade ljude.

To je najveća nagrada roditeljima, a osobito majkama. Puno puta nesigurne, puno puta pogriješe, no u globalu, rade divan posao.

Žena može imati mnogo uloga i titula u životu, no najljepša i najznačajnija je zasigurno ona – biti majka.

Nema vrjednijeg nakita od ručica djece oko našeg vrata.



Autorica teksta: Ivana Hrg Matušin, mama s tri diplome i troje dječice